Odvajkada su muslimani, pa i sarajevski, gajili veliko poštovanje prema svojim umrlim. Sa najvećom bogobojaznošću i strahopoštovanjem nastojali su da izvrše njihove posljednje želje, pogotovo one koje se tiču njihovog ukopa. Iz toga je nastao i jedan lijep adet i običaj koji će vremenom postati tradicionalan, a to je da svako ko je u mogućnosti iza sebe ostavi ukopninu da bi živima koji ostaju iza njega olakšali brige u tim danima velikog bola i tuge za najbližim. U tome su prednjačile naročito pripadnice ženskog spola koje su za svoj ukop ostavljale bar ćefine ovlažene Zemzem vodom, koje su im donosile hadžije ili one same iz Mekke po povratku sa hodočašča.

Pojedinci su ostavljali novac za ukop, a neki pak materijal za ukop ili neke druge vrijednote. Ostavljanje ukopnog materijala imalo je svoj duboki smisao, jer bi se ožaloščeni iznenađen smrću svoga bližnjeg, morao dovijati na raznorazne načine dok bi prikupio ukopni materijal i ljude koji bi izvršili neophodne usluge i radnje oko dženaze. Za one najsiromašnije koji nisu bili u stanju iza sebe ostaviti ukopninu, obično bi se među dobro stojećim sugrađanima skupljao prilog, što se smatralo činom dostojnim svake hvale.

Sa ciljem da se onemoguće brojni mešetari koji su u časovima nečije boli i tuge tražili znatnu korist za sebe, te da bi se sve potrebne radnje oko dženaze obavile sa što manje problema i to na način koji je primjeren vjerskim načelima, nekolicina sarajevskih muslimana 1923. godine osniva Pokopno društvo JEDILER, zbog toga što ta riječ znači sedmerica, a toliko je bilo i osnivača. Njihova imena su: Jusuf Branković, tada umirovljeni carinik, Salihaga Kajmaković, sarač, Ademaga Patković, opančar, Suljaga Alatović, hamal, Sabitaga Mujezinović, bakal, Hilmibeg Pašić, kahvedžija i Mehmed ef. Polić, imam.

Međutim po nekim dokumentima među osnivače se ubrajaju i Akifaga Mujezinović i Hasaga Čano, a Allah najbolje zna. Allah se smilovao njihovim dušama.

Za prvog predsjednika Društva izabran je Sabitaga Mujezinović. Ti časni i plemeniti ljudi prije svih su sagledali da se jedino kroz Pokopno društvo pruža jedinstvena prilika da se nađe izlaz iz svekolikih poteškoća koje su pratile dženaze našeg muslimanskog svijeta.

Poslije drugog svjetskog rata Društvo mijenja ime u BAKIJE koje nosi i dan-danas. Iako uz velike poteškoće, organizacijske i druge prirode, tokom svog postojanja, Društvo je prolazilo kroz etape stalnog uspona, izuzimajući ratne prilike, mada ni tada nije prestajalo sa radom. odupirući se raznoraznim pritiscima izvana, pa i onim političke prirode, a prije svega kvalitetom usluga koje pruža, Društvo je zadobilo povjerenje i ugled među muslimanskim življem.

Početak ratnih zbivanja 1992. godine, Bakije dočekuju u potpunosti spremni kada je riječ o ukopnoj opremi ali i u organizacijskom smislu. Zahvaljujući prije svega poslovnoj sposobnosti i umješnosti tadašnjeg rukovodnog kadra Društva, Bakije dočekuju ratne neugodnosti sa zalihama ukopnog materijala dovoljnih za nekoliko godina, ali broj i obim umrlih i poginulih osoba, nažalost vrlo brzo, izvan svih predviđanja, dovodi ozbiljno u pitanje normalan rad. U izuzetno teškim uslovima koji su tada bili u Sarajevu, maksimalnim angažmanom svih uposlenih te uspješnom suradnjom sa Armijom BiH i tadašnjim MUP-om, kao i brojnim članovima i prijateljima, Društvo i tada u cijelosti obavlja sve one brojne zadaće iz svog djelokruga rada. U godinama rata Bakije su ukupno obavile preko 10000 dženaza. Srećom, iako su djelatnici i uposlenici Društva svakodnevno bili izloženi neposrednoj opasnosti po svoje živote, niko nije smrtno stradao, osim što su tri uposlenika bila što teže što lakše ranjena prilikom obavljanja radnih zadataka. Za svoj samoprijegoran rad i angažman u posljednjem ratu, Društvo je dobilo ZLATNI LJILJAN od Općine Centar Sarajevo kao i specijalnu Povelju od Općine Stari Grad Sarajevo.

Sve ove godine, izvan svoje osnovne djelatnosti, Društvo je poklanjalo i poklanja posebnu pažnju na razvoju vjerskog i kulturnog života muslimana. Dugi niz godina, u džamiji koja se nalazi tik uz prostorije Društva, održavaju se tevhidi, hatma dove, klanjaju se teravije, uče mukabele, drže vazovi i dersovi. A sve to u organizaciji Društva zajedno sa službenicima Islamske zajednice.

Štampali su se i besplatno dijelili kalendari, almanahi i ramazanske vaktije. Uveliko je bila zastupljena i izdavačka djelatnost, iz čijeg okrilja nam je ostalo nekoliko vrijednih djela iz Islamske publicistike i kulture i historije. Uz sve to

Društvo je činilo napore na prikupljanju starih rukopisa i knjiga u svrhu razvoja nacionalne kulture. Tako je nastala biblioteka sa vrlo vrijednim djelima koja je brojala preko 2 500 naslova, a koja je bila na raspolaganju svim članovima do polovine osamdesetih godina, kada biva ustupljena Gazi Husref-begovoj biblioteci i biblioteci Islamskog teološkog fakulteta.

Takođe valja istaći da je Društvo nesebično pomagalo u izdavanju i publiciranju mnogih knjizevnih djela, naročito iz područja islamskih znanosti. Vrijedno je zabilježiti da su pojedinci ispred Društva obilazili bolesne i pomagali sirotinju što čine i dan-danas. Manje je poznato javnosti da je u gotovo svim dobrotvornim i humanim akcijama na području Sarajeva pa i šire, svojim ne malim prilozima učestvovalo i Društvo.

Pojedine sarajevske džamije su popravljane i pomagane isključivo od strane Bakija, dok je Duradžik hadži Ahmedova džamija, poznatija kao Bakijska džamija, sa pripadajućim kompleksom, a koja se nalazi odmah uz prostorije Društva, u periodu od 2001-2003 g. U potpunosti renovirana i adaptirana.

Sve su to razlozi da se danas ukupan broj članova Društva popeo na skoro 50 000 članova. Držimo da je to najbolja reklama i preporuka da i Vi, ukoliko to već niste, budete član jednog od najstarijih muslimanskih društava.